Bolonjska reforma provedena je u svim europskim zemljama i danas samo 15% institucija smatra Bolonju najvažnijom za svoj razvoj u idućih 5 godina. 95% institucija uspostavilo je 3 ili bar 2 bolonjske razine, dok je 91% i revidiralo kurikulume bar na nekim programima. Većina institucija još nije riješila problem s provedbom tri razine u reguliranim profesijama: veterini, stomatologiji, medicini, arhitekturi, itd. U nastavi je fokus prebačen s nastavnika na studenta, ali iako se radi o ključnom aspektu Bolonje, on dosad nije ciljano proučavan. Također, reforma se često shvaćala kao nacionalna prije nego europska i u mnogim je zemljama poslužila kao okvir za druge reforme potrebne na nacionalnoj razini, ili cilj sam po sebi. Svaka bi institucija trebala internim postupcima prilagoditi Bolonju svojim potrebama; također, svaka bi zemlja trebala vidjeti Bolonju kao sredstvo uspostavljanja Europskog prostora visokog obrazovanja.
Značajno se povećao broj upisanih studenata (primjerice, za 90% u Poljskoj), međutim rijetke su zemlje povećale ulaganja po studentu, a samo se malen dio novih studenata odlučio za tehničke i prirodne znanosti; povećala se stopa diplomiranja, kao i uključenost žena i „netradicionalnih“ studenata – ugroženih i manjinskih skupina. Potrebna su, međutim, velika ulaganja u ovom smjeru: prvenstveno u primarno i sekundarno obrazovanje koje vodi do visokog, zatim u uključivanje visokih učilišta u komunikaciju sa svojim budućim studentima i prije upisa, poboljšavanje omjera nastavnika i studenata i studentske službe, kako bi se osiguralo da studenti iz ugroženih skupina ne samo upišu, nego i uspješno završe fakultete. Istovremeno, očekuje se da će broj populacije u dobi od 10 do 15 godina pasti za 15% do 2020. što će svakako imati posljedice na visoko obrazovanje i vjerojatno prouzročiti pravi „rat za mozgove“.
Uz trend internacionalizacije, koja se od bilateralnih sporazuma razvila u važan dio cjelokupne sveučilišne strategije, primjetan je i trend reforme upravljanja sveučilištima. Velik je broj sveučilišta uveo u upravljačku strukturu vanjske dionike, međutim njihova uloga ostaje predmet kontroverzi – istraživanje pokazuje da je čest stav da su oni premalo zainteresirani za sveučilišta i previše se miješaju u akademska pitanja. Također, sužavanje upravljačkih tijela dovodi u pitanje uključenost studenata, što je potrebno dodatno istražiti. Većina je institucija pokušala povećati svoju autonomiju, međutim većina ih se susrela i s preprekama, uglavnom u vidu nedostatnog i neprikladnoga javnog financiranja te ograničenja koja im nameće država. Općenito se može reći da iako ministri europskog prostora visokog obrazovanja i dalje shvaćaju visoko obrazovanje kao javnu odgovornost, država odustaje od punog financiranja visokog obrazovanja. Posljedica je toga povećano korištenje europskih fondova i privatnih sredstava za istraživanja, ali i smanjeno ulaganje u nastavu te povećanje školarina.
Što se tiče zapošljivosti, oko 40% institucija smatra da bakalaureat nije prepoznat i da diplomski studij ostaje preduvjet za ulazak na tržište rada; postotak je sveučilišta koji ga smatraju dovoljnom pripremom za tržište rada samo 15%. Istovremeno, u određenom broju zemalja jako malen dio studenata može pristupiti diplomskom studiju – primjerice, samo 35% u Mađarskoj. Autori studije smatraju da će bakalaureat ostati slabo prepoznat. Dodatne probleme stvara činjenica da ISCED još ne pravi razliku između bakalaureta i magisterija te nedostatak praćenja studenata nakon završetka studija. Primjetan je trend osnivanja posebnih odjela/škola za doktorske studije, što olakšava provedbu reformi i povezanost s tržištem. Uočeno je, međutim, da većina tvrtki zaposlenike za istraživačka mjesta regrutira na razini magisterija, a ne doktorata. Preporuka je da se posveti više pažnje promociji bakalaureata, diversifikaciji magisterija te da se potiče studente na prelazak na više razine, osobito u vidu povratka školovanju nakon ulaska na tržište rada. Međutim, u vrijeme dok bakaleurat nije prihvaćen od strane tržišta, mora se paziti da se ne ugrožavaju individualne karijere restrikcijama na pristup diplomskom studiju.
Što se tiče prilagođavanja kurikuluma, samo je 46% institucija organiziralo dio nastave po modulima umjesto po akademskoj godini; 70% ih smatra da je ovo doprinijelo većoj fleksibilnosti i mogućnosti izbora za studente, ali je u 44% slučajeva i povećalo broj ispita, što znači da pristup usmjeren na studenta nije u potpunosti primijenjen. ECTS bodove dodjeljuje najveća većina institucija, međutim najčešće ih računa obzirom na broj predavanja i konzultacija; malo gdje oni zaista opisuju čitavo radno opterećenje studenata. Slična je situacija i s Diploma Supplementom – 66% institucija ga izdaje, ali je uglavnom shvaćen kao još samo jedan papir. Prepoznavanje prijašnjeg obrazovanja, ako je ono stečeno u kontekstu koji nije formalan i priznat akademski kontekst, zaživjelo je u samo 17% institucija, mahom u zapadnoj Europi.
Kod mobilnosti, više od polovine studenata i nastavnika i dalje nailazi na probleme s akademskim priznavanjem. Zanimljivo je napomenuti: čini se da je problema s mobilnosti to manji što je postupak priznavanja centraliziraniji.
Na kraju, Izvješće navodi 4 točke ključne za budućnost Europskog prostora visokog obrazovanja: cjeloživotno učenje, partnerstvo u kvaliteti, inovaciji i kreativnosti, izgradnju prepoznatljivosti europskoga visokog obrazovanja u svijetu i europskog prostora znanja. (priredila: Đurđica Dragojević, lektorirala: Mia Bagarić)