Skoči do sadržaja
Europska udruga sveučilišta (EUA) objavila je nedavno izvješće „Trendovi 2010. – Desetljeće promjena u europskom visokom obrazovanju“, čiji sažetak donosimo u nastavku. Autori Andree Sursock i Hanne Smidt Izvješće su sastavili na temelju 28 studijskih posjeta institucijama u 16 zemalja, 2 fokus-grupe, 5 razgovora s profesionalnim udruženjima i upitnika koje su prikupili od 821 visokog učilišta i  27 rektorskih zborova. Ovim je uzorkom obuhvaćeno oko 15% europskih visokih učilišta i 40% studenata.
Prema izvješću, više od 60% institucija kao najvažniju promjenu u posljednjih 10 godina ističe uvođenje internog osiguravanja kvalitete. Uočena je snažna povezanost međunarodne orijentacije visokih učilišta i internog osiguravanja kvalitete, ali i opasnost da rangiranje institucija skrene pažnju sa stvarne kvalitete na aspekte koji su lako mjerljivi. Kvaliteta se znanstvenog rada još uvijek smatra važnijom od kvalitete nastave te manje od polovine institucija promatra ishode nastave za studenta. Studenti često nisu dovoljno uključeni u procese osiguravanja kvalitete, kao ni velik dio profesora – pokazalo se da najveći otpor pružaju oni srednje rangirani u akademskoj hijerarhiji. Uključivanje čitave akademske zajednice u postupke osiguravanja kvalitete može rezultirati osjećajem povezanosti profesora i studenata i kao takvo značajno doprinijeti kvaliteti. Kao preporuku u osiguravanju kvalitete, ovo izvješće ističe nužnost prilagođavanja Europskim standardima i smjernicama (ESG) te stvaranje mogućnosti da vrednovanja provodi bilo koja agencija uvrštena u registar EQAR, a ne samo agencija u matičnoj zemlji visokog učilišta. Također spominje nužnost prikupljanja podataka u centralnu bazu koja bi omogućila analize na razini sustava.

Bolonjska reforma provedena je u svim europskim zemljama i danas samo 15% institucija smatra Bolonju najvažnijom za svoj razvoj u idućih 5 godina. 95% institucija uspostavilo je 3 ili bar 2 bolonjske razine, dok je 91% i revidiralo kurikulume bar na nekim programima. Većina institucija još nije riješila problem s provedbom tri razine u reguliranim profesijama: veterini, stomatologiji, medicini, arhitekturi, itd. U nastavi je fokus prebačen s nastavnika na studenta, ali iako se radi o ključnom aspektu Bolonje, on dosad nije ciljano proučavan. Također, reforma se često shvaćala kao nacionalna prije nego europska i u mnogim je zemljama poslužila kao okvir za druge reforme potrebne na nacionalnoj razini, ili cilj sam po sebi. Svaka bi institucija trebala internim postupcima prilagoditi Bolonju svojim potrebama; također, svaka bi zemlja trebala vidjeti Bolonju kao sredstvo uspostavljanja Europskog prostora visokog obrazovanja.

Značajno se povećao broj upisanih studenata (primjerice, za 90% u Poljskoj), međutim rijetke su zemlje  povećale ulaganja po studentu, a samo se malen dio novih studenata  odlučio za tehničke i prirodne znanosti; povećala se stopa diplomiranja, kao i uključenost žena i „netradicionalnih“ studenata – ugroženih i manjinskih skupina. Potrebna su, međutim, velika ulaganja u ovom smjeru: prvenstveno u primarno i sekundarno obrazovanje koje vodi do visokog, zatim u uključivanje visokih učilišta u komunikaciju sa svojim budućim studentima i prije upisa, poboljšavanje omjera nastavnika i studenata i studentske službe, kako bi se osiguralo da studenti iz ugroženih skupina ne samo upišu, nego i uspješno završe fakultete.  Istovremeno, očekuje se da će broj populacije u dobi od 10 do 15 godina pasti za 15% do 2020. što će svakako imati posljedice na visoko obrazovanje i vjerojatno prouzročiti pravi „rat za mozgove“.  

Uz trend internacionalizacije, koja se od bilateralnih sporazuma razvila u važan dio cjelokupne sveučilišne strategije, primjetan je i trend reforme upravljanja sveučilištima. Velik je broj sveučilišta uveo  u upravljačku strukturu vanjske dionike, međutim njihova uloga ostaje predmet kontroverzi – istraživanje pokazuje da je čest stav da su oni premalo zainteresirani za sveučilišta i previše se miješaju u akademska pitanja. Također, sužavanje upravljačkih tijela dovodi u pitanje uključenost studenata, što je potrebno dodatno istražiti. Većina je institucija pokušala  povećati svoju autonomiju, međutim većina ih se susrela i s preprekama, uglavnom u vidu nedostatnog i neprikladnoga javnog financiranja te ograničenja koja im nameće država.  Općenito se može reći da iako ministri europskog prostora visokog obrazovanja i dalje shvaćaju visoko obrazovanje kao javnu odgovornost, država odustaje od punog financiranja visokog obrazovanja. Posljedica je toga povećano korištenje europskih fondova i privatnih sredstava za istraživanja, ali i smanjeno ulaganje u nastavu te povećanje školarina.

Što se tiče zapošljivosti, oko 40% institucija smatra da bakalaureat nije prepoznat i da diplomski studij ostaje preduvjet za ulazak na tržište rada; postotak je sveučilišta koji ga smatraju dovoljnom pripremom za tržište rada  samo 15%. Istovremeno, u određenom broju zemalja jako malen dio studenata može pristupiti diplomskom studiju – primjerice, samo 35% u Mađarskoj. Autori studije smatraju da će bakalaureat ostati slabo prepoznat. Dodatne probleme stvara činjenica da ISCED još ne pravi razliku između bakalaureta i magisterija te nedostatak praćenja studenata nakon završetka studija. Primjetan je trend osnivanja posebnih odjela/škola za doktorske studije, što olakšava provedbu reformi i povezanost s tržištem. Uočeno je, međutim, da većina tvrtki zaposlenike za istraživačka mjesta regrutira na razini magisterija, a ne doktorata. Preporuka je da se posveti više pažnje promociji bakalaureata, diversifikaciji magisterija te da se potiče studente na prelazak na više razine, osobito u vidu povratka školovanju nakon ulaska na tržište rada. Međutim, u vrijeme dok bakaleurat nije prihvaćen od strane tržišta, mora se paziti da se ne ugrožavaju individualne karijere restrikcijama na pristup diplomskom studiju.

Što se tiče prilagođavanja kurikuluma, samo je 46% institucija organiziralo  dio nastave po modulima umjesto po akademskoj godini; 70% ih smatra da je ovo doprinijelo većoj fleksibilnosti i mogućnosti izbora za studente, ali je u 44% slučajeva i povećalo broj ispita, što znači da pristup usmjeren na studenta nije u potpunosti primijenjen. ECTS bodove dodjeljuje najveća većina institucija, međutim najčešće ih računa obzirom na broj predavanja i konzultacija; malo gdje oni  zaista opisuju čitavo radno opterećenje studenata. Slična je situacija i s Diploma Supplementom – 66% institucija ga izdaje, ali je uglavnom shvaćen kao još samo jedan papir. Prepoznavanje prijašnjeg obrazovanja, ako je ono stečeno u kontekstu koji nije formalan i priznat akademski kontekst, zaživjelo je u samo 17% institucija, mahom u zapadnoj Europi. 

Kod mobilnosti, više od polovine studenata i nastavnika i dalje nailazi na probleme s akademskim priznavanjem. Zanimljivo je napomenuti: čini se da je problema s mobilnosti to manji što je postupak priznavanja centraliziraniji.

Na kraju, Izvješće navodi 4 točke ključne za budućnost Europskog prostora visokog obrazovanja: cjeloživotno učenje, partnerstvo u kvaliteti, inovaciji i kreativnosti, izgradnju prepoznatljivosti europskoga visokog obrazovanja u svijetu i europskog prostora znanja. (priredila: Đurđica Dragojević, lektorirala: Mia Bagarić)